Staza prema Medvjedu obično polazi iz pravca sela Bogodol ili Vilinog polja (Nugle 910 m.n.v.), ovisno odabereš li dužu ili kraću rutu. Uspon nije tehnički zahtjevan, kondiciono je umjeren, dok veliki dio staze prolazi valovitim krškim terenom, prolazeći kroz niske šume te široke zaravni tipične za Čabulju.
Staza primarno ide kroz šumu zvanu Borovina do kamenih bunara tzv. Dobrulj, a potom kroz Krkovački klanac, opet jednim od dva smjera preko Japuga ili ispod stine (preko sipara). E sad, naša lakša varijanta je bila da idemo “rikvercom” tj. išli smo direktno stazom koja vodi na vrh Medvjed nakon cca. 3,5 km i uspona 760 metara, a koju planinari najčešće koriste za silazak i povratak na Vilino polje.
Sa samog vrha pruža se jedan od najširih pogleda u Hercegovini. Nas je poprilično poslužilo vrijeme i vidljivost pa smo mogli vidjeti skoro cijelu Mostarsku nizinu, planine Čvrsnicu, Prenj, Velež, u daljini Crvanj, Zelengoru pa sve do Bioča u CG, a najupečatljivije dojmove ostavljaju duboki kanjoni Neretve i Držanke. Naš povratak je išao stazom prema Krkovačkom klancu smjerom preko Japoga do bunara Dobrulj. Jedan od najneobičnijih i najljepših detalja ovog područja su bunari Dobrulj i njihove zlatne ribice.
To su stari kameni bunari koje su ljudi iz okolnih sela koristili desetljećima, a ribe su ubacivali kao svojevrsni živi indikator čistoće vode – ako riba živi, voda je dobra. Danas su te ribice prava mala atrakcija:žive u kristalno bistroj planinskoj vodi, a svojom narandžastom bojom oživljavaju kamen i okolnu tišinu.
Osjećaj je gotovo nestvaran: usred krša, gdje ne očekuješ ništa osim kamena i borova, ugledaš male zlatne ribice koje mirno kruže u hladnoj vodi.